Restaurirani istarski plesovi

Zaboravljeni istarski plesovi: cotić, štajeriš, starinski ples, boncar, mafrina – skupina su plesova iz sjeverne Istre, koji su se najčešće plesali na području Bujštine uz pratnju gunjaca (instrumentalnih sastava čiju okosnicu čine bajs i violina, a često im se pridružuje klarinet). Potiču iz raznih Europskih zemalja (Škotske, Poljske, …), a migracijom stanovništva došli su, u više ili manje izmijenjenom obliku, i do Hrvatske. Uz pomoć etnomuzikologa Darija Marušića i plesne koreografkinje Koviljke Marečić ovi su plesovi restaurirani i spašeni od zaborava, te im je kao takvima osigurano mjesto u repertoaru Društva.

Cotić (šotiš, čoteš, stara polka, dopaši) – popularan europski ples njemačkog izvora (schottisch) raširen po cijeloj središnjoj i sjevernoj Istri do kraja II. svjetskog rata.
Osnovni uzorak tog parnog plesa razvija se u tri dijela:
1. Korak polke (dva koraka i suspenzija s laganim poskokom) u jednom smjeru
2. Korak polke u drugom smjeru
3. Okretanje u četiri koraka s laganim poskocima.
Ova shema dozvoljava beskrajni niz varijacija, s vezanim ili razvezanim parovima.

Štajeriš (štajriš, štajra, oberštajer) – ples štajerskog izvora u trodijelnom ritmu, do 50.-tih godina XX. stoljeća poznat u sjevernom dijelu središnje Istre. Uz njegovo postojanje kao parnog plesa, posebno je bio istaknut i u obliku trojki (jedan plesač i dvije plesačice). Bitno obilježje tog plesa je povlačenje ispod ruku partnera. Redoslijed figura je od izvedbe do izvedbe varirao ovisno o komandama koje je pozivao kapobalo.

Boncar (bolcar, bolcera, sbolsara) – ples u trodijelnom ritmu sličan valceru, ali s karakterističnim korakom 1-x-3 umjesto 1-2-3. Drugo značajno obilježje je struktura dviju figura koje tvore ples. Prva figura odvija se ponavljanjem plesnih i melodijskih fraza od tri takta, dok je druga figura sastavljena od četverotaktnih fraza.

Starinski ples (po staro, ala vecia, vilana) – ples generičkog naziva kojeg je, slično balonu (ili balunu) poprimio tek kad se u novije vrijeme morao distinktivno istaknuti unutar korpusa različitih plesova. Ples se od mjesta do mjesta djelomično razlikovao, ne toliko u samoj strukturi, koliko u izvedbi figura i samih koraka. Ples plešu grupe sastavljene od dva para. Pomoću raznih informatora uspjeli smo fiksirati tri figure:
1. Prebiranje plesača ispred plesačice
2. Približavanje parova i prelaženje jednog para pod most.
3. Vrtnja plesačice pod plesačevom rukom
Ritam je dvodijelni, često triolski i prva figura je sastavljena od ponavljanja plesnih i melodijskih fraza od tri takta. Bez obzira što ples ne živi više u svojoj prvobitnoj funkciji, na terenu smo uspijeli zabilježiti nekolicinu melodija koje su funkcionalne tom plesu.

Mafrina i Điga (manfrina, mafrine) – po nekima naziv mafrina (manfrina) dolazi od pridjeva vezanog uz okružje Monferrato, dok po drugima njegov izvor treba potražiti kod dva plesa iz srednjeg vijeka, manfredina iz XIII stoljeća i/ili manfrolina iz XV stoljeća. Kako već, mafrina je bila (i ponegdje je još) raširena u srednjoj i sjevernoj Italiji, Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. U Istri se mafrinu uveliko plesalo u njenom sjevernom i središnjem dijelu, a poznata je bila i u južnoj Istri. Ples je sastavljen iz više dijelova, od kojih neki mogu biti i samostalni plesovi. Često je ples poznat i u pluralu mafrine, jer je svaka figura shvaćena kao zasebna. U plesnoj praksi je redoslijed figura određivao kapobalo tako da su razne izvedbe ponekad bile međusobno prilično različite. Od raznih naziva različitih figura smo među drugima zabilježili pašel, mlin, mlinčić, mafrina, pod rukon, hopsaj, điga. Baš điga predstavlja posebno poglavlje. Sam naziv ima najvjerojatnije svoj izvor u njemačkom imenu za kasno srednjevijekovno glazbalo geige. U svojoj modernoj varijanti se ples proširio po cijeloj Europi u XVII. i XVIII. stoljeću. U Istri je imao ( kao neke druge figure mafrine) oblik contredance i najčešće ulogu završne figure.

Izvor: Dario Marušić